Toliko sam puta letjela preko Bruxellesa, grada čije ulice mirišu na čokoladu i pržene krumpiriće. Kako god računam i okrećem, uvijek se ispostavi da mi je tako najjeftinije.

Ako negdje putujem od kraja ožujka do početka studenog, velika je vjerojatnost da ću prvo putovati Ryanairom iz Zadra u prijestolnicu Europske unije. Jedino što sam posljednje 4 godine rijetko tamo i otišla.

Kada sletim na aerodrom, uglavnom sjednem u autobus i uputim se u zeleni, veseli, studentski Ghent. Doduše, ne da bih se opet osjećala kao student, već da posjetim Ivu, svoju prijateljicu i cimericu s kojom sam dijelila sobu, brige i radosti 8 mjeseci za života na Sardiniji.

Antea u Kopenhagenu - 41 (Foto: Antea Ćurin)



Kako je sad već dvije godine u braku s Bernardom, momkom kojeg je upoznala za vrijeme našeg zajedničkog života, ja sam im postala, recimo, čest posjetitelj.

Srećom pa žive u gradu koji sam i sama zavoljela, pa se sva radosna uvijek vraćam. Prvi put kad sam šetala ulicama tog zanimljivog grada samo sam se osvrtala oko sebe ne vjerujući koliko mladih ljudi vidim. Sada sam, eto, navratila opet u posjet, doslovno na nekoliko sati.

Već oko dva poslije ponoći morale smo opet na autobus i na aerodrom, da što prije stignemo na našu ciljanu destinaciju, grad koji već dugo želim posjetiti – Kopenhagen. Izabrale smo grad jer smo, odnosno jer sam mislila da niti jedna od nas 3 tamo nije bila.

Treća je osoba marljiva, slatka, staložena i mirna Vanja, također naša sardinijska prija, ali zapravo Norvežanka iz Bergema s prebivalištem u Oslu, koja je, kako sam pri dolasku u grad saznala, već bila tu prije nekoliko godina. Voljela sam živjeti s ljudima iz svih krajeva svijeta, no nisam sigurna da bi se s tim složili naši Danci.

Dolazak u Dansku, točnije u Kopenhagen, iščekivala sam dugo. Još sam prije 10-ak godina pročitala toliko toga o njemu i iznenadila se činjenicom da usred glavnog grada Danske postoji mali grad u kojem vlada bezakonje, a zove se Christiania.

Pošto sam saznala za Cristianiju, na koju ću se vratiti poslije, računala sam da će cijeli grad biti tako malo opušteniji, slobodniji u najmanju ruku, da će biti pun različitosti, ali tu sam se zeznula.

U Kopenhagenu prevladava uglavnom bijelo stanovništvo obučeno u tamne boje, što izgleda poprilično dosadno i nezanimljivo. Ljude drugih rasa mogli smo izbrojati na prste, što bi meni kao Hrvatici trebalo biti sasvim normalno jer, nažalost, i naša je država upravo takva. Ali razlika je u tome što je Danska razvijena zemlja koja zasigurno može pružiti bolji život imigrantima nego mi.

Antea je 10 godina čekala da vidi Kopenhagen (Foto: Antea Ćurin)

Nisam mogla vjerovati da smo u jednom danu uspjeli nabrojati svega 6 ljudi crne rase, a šok je bio tim veći što sam dan prije provela u multikulturnom Ghentu. Na kraju dana sve smo čitale nevjerojatne članke u jako negativnom kontekstu, koje su objavljivali ljudi koji su živjeli u Kopenhagenu.

Jedan je Amerikanac, koji je živio u Kopenhagenu 6 godina, rekao: "Ahhh, Danska, Mississippi Europe. Dok sam živio tamo, stalno sam se suočavao s neobičnom zlobom, lošom javnom politikom (ako želiš oženiti Danca ili Dankinju i dobiti vizu, moraš govoriti danski i vaš suprug/a mora platiti obveznicu od 10 tisuća dolara), krivim političkim diskursom (jedna od političkih stranaka lani je objavila oglas koji objavljuje imena svih stranaca koji su dobili dansko državljanstvo s oznakom 'Jedna osoba na ovom popisu je opasnost za dansku sigurnost')."

Naše daljnje istraživanje dovelo je do pronalaska članaka iz Huffposta u kojima piše kako je danska vlada slala libanonskim medijima oglase za odvraćanje od dolaska u Dansku te na taj način utjecala na primjenjivost međunarodnih konvencija o reguliranju izbjeglica. Na ove podatke zaista sam se zgrozila, ali usprkos tome, bila sam s prijateljicama koje dugo nisam vidjela i, kako kaže TBF, "ništa nan nije moglo te dane pokvarit", ni lupeži, barbari, ni glupi političari.

Ono što me zaista očaralo jest njihova arhitektura. Toliko sam puta zastala i divila se zgradama kojima ni sada ne znam svrhu. Neke su me stambene zgrade ostavile bez daha, a stari tornjevi ostavljali su me bez teksta.

Cijeli centar grada potpuno je ravan, pa se svuda krećete na biciklu, a i mi smo ih jedan dan unajmile. Kod kuće ne vozim auto, nego se u 80 posto slučajeva oslanjam na svoj bicikl, ali sada je bilo drugačije. Kao da odjednom moram naučiti sva nova pravila, sve je nekako puno ozbiljnije i strože, bicikli imaju svoju cestu, svoje semafore, svoje znakove, sve svoje, kao da automobili uopće ne postoje.

Antea u Kopenhagenu - 9 (Foto: Antea Ćurin)

Zrak je nekako lakši, čišći, zaista osjećaš da 50 posto ljudi vozi bicikl. Kopenhagen je grad u kojemu ima više bicikala nego ljudi te je proglašen prvim Gradom bicikala.

Biciklističke staze protežu se na više od 400 kilometara, a 25 posto obitelji s djecom srednje klase uopće nema automobil, već na svojim biciklima imaju prikvačene male prikolice u kojima su djeca tijekom lijepih dana otkrivena i uživaju u svježem zraku, dok su za vrijeme kišnih dana prekrivena uglavnom prozirnim plastikama i uživaju u sigurnosti i suhoći svojih malih prijevoznih kućica.

Provezli smo se pored parka koji je zapravo groblje, nešto kao naš Sustipan, samo što su ovdje svi grobovi još uvijek tu, a djeca se okolo igraju, zaljubljeni parovi utiskuju si vječne poljupce, obitelji imaju piknike, cure šetaju na uzici divovske zečeve, park/groblje na kojemu imaš osjećaj da mrtvi vole biti mrtvi, a ne na Sustipanu gdje više ni nema grobova, a diže se halabuka oko toga što se San sustipanske noći, predivna glazbena priredba, odvija 2 dana godišnje.

Na tom je groblju i grob Hansa Cristiana Andersena, kojemu smo se išli pokloniti za sve suze i smijeh koje su nam i koje nam još uvijek izmamljuju njegove priče. Biciklirale smo i do kipa njegove male sirene, pokraj Castelleta na moru. Nebrojeno sam puta čula da je kip jako mali, ali kad sam je ugledala, nisam si mogla pomoći i prvo što sam rekla bilo je: "Vidi kako je mala."

Također smo bili na vožnji brodom, gdje sam se ponovo divila arhitekturi ovoga grada, a pri izlazu iz kanala odmah smo bili upozoreni da pogledamo lijevo, gdje je stajala kuća njihova slavnog pisca.

Tada su me i neke poruke i pozivi omeli u uživanju i napravili zbunjozu u glavi da sam opet, po tko zna koji put, zažalila što imam mobitel za vrijeme putovanja. Jer zaista se mogu opustiti samo ako ga nemam ili ako jednostavno nemam signala ni interneta, kao na Kubi. Živjela Kuba!

Ispisivanje poruka prije ručka (Foto: Antea Ćurin)

Uhvatila nas je i glad, pa smo pred velikim hangarom ulične hrane, znanim kao Papirøen, pisale pisma na drvca za poruke, a potom ušli unutra i, ne znajući gdje i što bismo prije pojele, odlutale svaka na svoju stranu u potrazi za onim što smo baš, baš htjele.

Tren kada sam se okretala s pulta s kojeg sam upravo uzela svoju hranu, u mene se zabio momak i zalio mi cijelu majicu nekim crvenim pićem, ali baš cijelu. Ima sreće što nekako jako blago reagiram na te, nazovimo ih mininesreće, pa sam se samo nasmijala i krenula u potragu za Ivom i Vanjom.

Jedan od dana proveli smo većinu vremena u Christianiji, u samoprozvanoj autonomnoj anarhističnoj zajednici u kojoj živi oko 1000 stanovnika, a nastala je 1971. na prostoru gdje su bile do tada neiskorištene, stare vojne barake. Navodno se u Christianiji ne smije fotografirati, ali smo isto uspješno napravile pokoju.

Christiania, mali grad država, ima svoja vlastita pravila. Travu možete kupiti na svakom koraku, ljudi imaju svoje male štandove na kojima su poredane teglice s najboljim vrstama trave na svijetu, ali su zato strogo zabranjene teške droge kao heroin i kokain, zabranjene su krađe i oružje te se vožnja odvija samo biciklima.

Christiania je raj za umjetnike, ali tamo se također mogu vidjeti stariji i djeca, od kojih neka žive upravo tu sa svojim roditeljima. Svi stanovnici Christianije ne plaćaju najamninu, ali zato zajednici plaćaju određeni dio novca od kojih se kupuju lijekovi i ostale prijeko potrebne stvari, koje bi stanovnicima ovog neobičnog grada mogle zatrebati.

Nas tri smo provele dan sjedeći na livadi i uživajući u ovom zelenom raju. Christiania veliku pažnju posvećuje okolišu, pa čak i ukoliko želite popiti pivu morate prvo kupiti čašu, koju uvijek možete vratiti i dobiti novac nazad ili je ostaviti kao suvenir i usrećiti svog momka kod kuće.

U Tivoliju (Foto: Antea Ćurin)

Pola dana smo provele i u zabavnom parku Tivoli, kao mala djeca uživajući u svakoj sekundi vriska slobodnog pada i vlaka smrti. Pošto nam je bilo skupo platiti kartu za neograničene odlaske na sve moguće vratolomije, odlučili smo ići na dvije najluđe, a ostatak vremena provesti lunjajući, gađajući iz luka i strijele, što je posebno radovalo Ivu i jednostavno uživajući u ručku i ćakulajući, jer ipak kad ne vidiš dugo ljude koje jako voliš, imate si toliko toga za reći.

Kako Vanja drži Ivu i mene za idealne modne savjetnice, nevezano uz to što sve tri imamo potpuno drugačiji stil, nakon svih mogućih ćakula, zadnji smo se dan prije njezina odlaska bacile u šoping.

Nakon prvih 4-5 dućana postajale smo sve skeptičnije i mislile smo kako će to biti najneuspješniji šoping. Dućani su bili jako nemaštoviti, s paletom boja od crne preko sive do smeđe.

Kako je Vanja Norvežanka, i ona je navikla prihvaćati da su to normalne boje koje jedna žena može staviti na sebe. Objašnjavala nam je da jedino što Skandinavci nose u malo žarkijim bojama su jakne. Iva i ja smo se već hvatale za glavu, a u nama se samo pojačavala želja da joj nađemo nešto veselo, nježno, ženstveno, zavodljivo, da pokaže nju upravo onakvu kakva zaista i jest.

Napokon smo stigle u dućan koji je jedini u centru grada imao bar donekle stvari koje smo mi zacrtale, a uz to i veliki, okrugli, tirkizni kauč pred svlačionicom, pa smo se Iva i ja mogle razvaliti dok je Vanja probavala desetke stvari koje smo nas dvije pronašle po dućanu.

Uspješno smo razbile Vanjin strah od boja i ženstvenih odjevnih kombinacija te nam je mobitel sljedećih tjedana često zvonio upravo zbog Vanjinih ponosnih fotografija u svojoj novoj odjeći. Tog smo je dana otpratile na aerodrom i prebacile se iz Airbnba u hostel koji sam ja birala. Zaista sam htjela vidjeti Urban hostel koji je dobio nagrade Hostelworlda.

Očekivala sam mnogo, ali sam se po tko zna koji put razočarala. Jednostavno, veliki hosteli nemaju dušu i nikada nisam i mislim da nikada ni neću kročiti u jedan koji će me u to razuvjeriti.

"Mala" Mala sirena (Foto: Antea Ćurin)

Ujutro smo sjele na avion da se ja vratim svom Backpackers Fairytaleu i Wonderful World, mojim malenim, ali slatkim hostelima punim duše i svojoj Tii i Vladiu, a Iva svojoj Luni, Alassci i Bernardu. Sve do nekog novog susreta, Ibiza ili Corsica ili pak nešto treće, već ćemo nas tri nešto smisliti do iduće godine.