Kada smo Tomislav Šolić i ja radili na knjizi "Rijeke Hrvatske“, imali smo privilegiju proći neke od najdivljijih, ali ujedno i najčudesnijih krajolika. Rijeka Krupa definitivno je vrhunac svega. Dugačka je samo sedam kilometara, ali pruža mnogo više nego neka deset puta duža ravničarska rijeka, degradirana u beživotni kanal. Ona je nepoznati biser krša, oaza u kamenjaru. Jedna je od najmanje poznatih rijeka, ali najljepših! U sklopu projekta "Rijeke Hrvatske“ zaputili smo se istražiti ovaj dragocjeni kutak, oboružani dozvolom PP Velebit i samo najosnovnijom opremom.

Zvuk šušteće vode poremetio je tišinu. Iako se još ne vidi, iza zavoja sigurno dolazi slap. Uistinu, uskoro se nasred rijeke ukazalo drveće i grmlje, pouzdan znak barijere koja je prepriječila tok. Već dva metra dalje sva silina rijeke slijeva se u slap te obrušava uz pjenu i ogromnu buku koji metar dolje. Oprezno, gotovo na prstima spuštam se niz suši dio slapa gdje me samo koji "sprejić“ zalije po licu.

Spustio sam se u udubljenje u kojem pršti slapić koji se u njega nekako probio. Sve je bujno, sočno i zeleno od algi, mahovina i biljaka. Ali i sklisko, jer stijena je glatka, obla, za razliku od oštrih bridova padina kanjona. Kao da sam na Plitvičkim jezerima, no i nisam daleko, barem što se tiče postanka ovih barijera. Riječ je o istoj čarobnoj igri vode i stijene u kojoj se rađa sedra, "umjetnica“ što preobražava krški krajolik.

Općenito je fascinantna prisutnost vode u kršu. I dok već sav mokar istražujem barijeru, prisjećam se izvora Krupe. Nije trebalo neko posebno veranje, jer gotovo do njega vodi cesta, a onda staza. Pratili smo rijeku, a znojem sam natapao utabanu stazu usred škrtog kamenjara. Možda sam zbog iskustva Cetine, Kupe, Une očekivao nešto elegantnije, ali izvor Krupe šišti kroz geološkom rukom nabacano kamenje. Sada ljeti probija tek tu i tamo, ali mogu zamisliti kako je u proljeće kad se na Velebitu tope snjegovi. Jer Krupa crpi vodu podno Tremzine, jednog od krajnjih velebitskih obronaka iz skupine Crnopca. Putevi vode u kršu skriveni su od pogleda ljudi, a pod našim nogama teku i cijele rijeke.

Prekrasna okolica rijeke Krupe (Foto: MB)

Tu su izdašnost davno otkrili ljudi i preusmjeravali ju na male vrtove, ali i mlinice. Danas se vrti još jedino Urošev mlin kod ceste, a iz njegove ljupke kamene građe pršti voda pa kao da je i sam dio jedne od izvorskih stijena. Koji kilometar nizvodno rijeka se širi u prostrano polje. Uz rub polja pravoslavni su monasi još u 14. stoljeću izgradili manastir koji se održao unatoč razaranjima. Štoviše, nedavno je pod budnim okom restauratora obnovljen stari kameni most. Cijelo zdanje sada je savršeno uklopljeno u okoliš, a putnik namjernik može se odmoriti i okrijepiti u sjeni drveća uz šum vode.

Hladnoća mrzle vode u sjeni vraća me u stvarnost. Rijeka je spora, gotovo i ne teče. Barijere su usporile rijeku i stvorile protočna jezera, baš kao i na Plitvičkim jezerima. Stoga gdje god je manja dubina, tamo rastu lopoč, trska i slične močvarne biljke, odmah do grubog kamena, tu usred kamenitog dalmatinskog zaleđa! Sjećam se hodanja koju godinu prije po rubu kanjona, po surovom kamenjaru gdje se čovjek može polomiti na oštroj stijeni, porezati na trn kakve škrte biljke, gdje nemilosrdno sunce isušuje svaku kap vode. Tada sam žudio za zelenom oazom u dnu kanjona, a sada sam u njoj.

U kanjon Krupe otvara se drugi kanjon, samo još impozantniji – kanjon Krnjeze. Sasušene vodene mahovine i lokvice mlake vode sa kričavozelenim sluzavim algama svjedoče da se voda ovdje smirila. Za vrijeme kiša mora da divlja, jer kako bi inače tisućljećima usjekla tako dubok, izrazito krševit kanjon! I to jedna od najkraćih – svega nekoliko stotina metara dijeli ušće od izvora rijeke. Polagano se penjemo sve više i više, probijajući se kroz odvaljene stijene, ali i gusto izrasle smokve. Konačno, ispod litice skrećemo u malu pećinu. Ondje je u vječnoj polusjeni zeleno jezerce. Kao čudovište, čeka da ga probude kiše i da se raspali bujicom. Ovako voda pomalo curi podzemljem do rijeke.

Nazad do Krupe i već smo na sljedećoj barijeri. Pad nije velik, ali je prepreka vrlo široka. Bolje rečeno, prelijeva se preko terasa, njih ukupno devet, pa se i slapište zove Deveterac. Krupa teče i u nekoliko potočića, a na jedan se uštekavamo i mi, iako više hodajući po mekoj mahovini i busenovima trave. Junački plivam uz Tomislava na čamcu, da se zagrijem, ali i da što prije dođem na obalu. A ona je ravna i meka, divna za ispružiti se. Iako smo u kanjonu, a voda se prilagodila geološkoj podlozi. Rijeka je nataložila sediment na zavoju rijeke gdje nastaje povratna struja, baš kao nizinske rijeke talože sprudove. Nastaju male naplavne ravnice, a na jednoj ćemo od njih prespavati. Iako smo prošli svega nekoliko kilometara od manastira, sunce je napravilo potpuni put od istočnog do zapadnog horizonta.

Zvijezde su prevalile nebeski put, jutarnja rosa namočila je šator. Dok se suši, vraćamo se natrag do barijere, jer se između bujne trske, vrbe i smokve skriva most. Ljudi još pričaju o zaljubljenom mladiću Kudeu koji je premostio rijeku da bi stigao do svoje ljubljene. Ne zna se je li to istina ili ne, ali majstori su spojili dvije obale preko dvanaest malih lukova koristeći kamen i rezane sedrene blokove. Nastao je izvrstan spoj prirode i kulture - Kudin most. On je i nekad bio iznimno važan ljudima za putovanje i prijenos robe, a možda i za ljubav, ali stari majstori nisu ni sanjali kakav su izvrstan spoj prirode i kulture sagradili. I usred te kontemplacije uočio sam goste. Ili bolje rečeno domaćine.

Koze su nahrupile preko mosta, a onda se većina njih raštrkala po livadici luke. Za njima je došao i pastir. Sijede kose, duboke bore ostavile su trag kroz desetljeća, ali Marko Veselinović, kako se predstavio, još bez problema vodi svoje blago. I dok brkati i rogati biljožderi pasu, Marko se primio sjekire i malo čisti podnožje mosta. Ondje, iza smokvi izranja sedrom obložen kameni žrvanj, ostatak je negdašnje mlinice. Osim za pašu koza, ljudi također još kose i održavaju livade, čak su na luki sadili kukuruz koji je mogao podnijeti kratkotrajne poplave. Božji dar ove i ostalih livada bio je zlata vrijedan za ljude iz kraja, pa su na obalama sadili jablane da korijenjem učvrsti obalu i utvrđivali obale kamenjem, sve kako bi spriječili da rijeka odnese ma i komadić plodne zemlje.

Sunce se konačno diglo dovoljno iznad kanjona i posušilo stvari od rose, vrijeme je za polazak. Pratimo rijeku u njezinu krivudavom kanjonu, a slapovi su sve dublji i jači. Nakon dosta vremena uslijedio je još jedan veliki – Dragičevića slap. Ušuljali smo se u malu sedrenu pećinu,a požutjele i ispucale mahovine svjedoče da je voda ovdje tekla još nedavno.

Kanjon rijeke Krupe (Foto: MB)

Iako slap u punoj snazi izgleda kompaktno, zapravo je unutra prava mala prostorija, a voda se slijeva s prirodnog krova koji djeluje kao da se vruća lava prelila i onda skrutila te ostala visjeti. Dakako, radi se o sedri koja je pomalo rasla u uskovitlanoj smjesi zraka i vode pune otopljenim solima kalcijevog karbonata. Geolozi su ih nazvali bradama, zavjesama, ali dalo bi se tu upotrijebiti još nekoliko naziva. Poluskorene mahovine svjedoče da je proces sušenjem slapa sušenjem trenutno zaustavljen.

Iza slapa rijeka je izgubila obličje, nastaje neravan krajolik nabacan rukom sedre. Slobodna voda suzila se na sredinu, sa strana su je grčevito stisnule vrbe, ali i kroz njih sa svih strana probija voda, još zelenija nego inače. Ovo su Plitvice u malom, samo usred surovog ambijenta. Iz suženog korita strše zaobljene stijene, svako malo bijeli se slapić, sve su to očito ostaci negdašnje barijere. I uz kanjon vidim meke i glatke obline sedre, nekako čudno usmjerene, kao da je voda tekla sa strane? Što se ovdje dešavalo, teško je reći, no putevi vode i sedre nepredvidljivi su i iznenađujući u kršu.

Ovo je savršena prilika za istraživanje skrivenog svijeta ispod vode. Navlačimo neoprene, masku i disalicu i skačemo u mrzlu vodu. Dok mi se koža steže od hladnoće, uranjam u zeleni svijet, ne samo jer se pod vodom gube tople boje već zbog algi i dna. I Iako se izvana čini bistra, već na nekoliko metara gube se obrisi dna koje postaje jednolična zelena masa. Zaranjam na dah između velikih stijena, ulazim u uske prolaze, a tko zna što se nalazi još i dublje. Zavlačimo se iza slapa, a iza zapjenjene fronte je razvedeno sedreno jezerce. Voda me hoće odnijeti, jer očito slap stvara struju vode pa se držim za stijenu. Svugdje kapa, pršti, nosi, kao u ogromnoj veš mašini.

Napuštam ovu najljepšu fonatnu na svijetu i puštam se nizvodno. Prolazim kao riba niz male slapiće i lijevke, a Krupa se opet širi. Dno postaje prava džungla vodenog bilja. Stabljike lopoča kao kelpovi uzdižu se iz šumovitog dna. Jato ribica bez straha pliva uz mene, jedino bi na moj nagli pokret složno "odlepršale“. U nevjerojatnoj sam raskoši kakve se ne bi postidjeli ni najpoznatiji botanički vrtovi. I preda mnom se otvara druga rijeka – Zrmanja. Ispred je veličanstveni Veliki buk, usred isto tako impresivnog kanjona i divljine, ali to je već druga priča...

I dok se, upijajući ljetno sunce, grijem na prostranoj luci na samom ušću, okolo mene su samo krš, voda i bilje, ali i suhozidi i livade. Ne postoji ništa drugo. Ali stvarnost nije daleko: uz izvor je prije koju godinu sagrađena punionica vode, što se još može koristiti održivo, ali planiraju se i male hidroelektrane koje bi nesumnjivo u cijelosti izmijenile i krajolik i hidrologiju, a posebice iznimno finu igru sedre. Hrvatska je mala zemlja, ali obdarena nevjerojatno raznolikim i relativno još očuvanim rijekama. Blago koje pruža ne samo hidroenergiju, već i puno toga što je tek nedavno znanost zabilježila. Zato je bolje da Krupa ostane nedirnuta, kao spomenik božanstvenoj prirodi.