Od trenutka kad se gume kotača prilijepe na mjesečevu površinu otoka sačinjenog od sunca, kamena i soli pa do posljednje u nizu vizura koje se izmjenjuju na putu do Boškinca, svaki prizor služi kao uvertira u doživljaj jedinstvenog obiteljskog hotela i restorana s vinarijom.

Razglednice pune mirisa i okusa koje se upijaju do Novalje i pomno spremaju u memoriju prepoznaju se u detaljima na cilju, interpretirane očima domaćina, kuhara i arhitekta – stvorene za neiscrpno otkrivanje; baš poput kakvih paških babuški.

Neraskidivo povezan s terroirom i tradicijom koja se kao korijenje tisućljetnih dama iz obližnjih lunjskih maslinika isprepleće u (bez)vremenu, Boškinac se otkriva kroz tanjure i čaše, kao i sve ono što ih povremeno zamijeni na stolu, poput kamenja iz kojih se izvlače mediteranski štapići ili delikatnih kutijica za sol što mirišu na smilje, rutu i ružmarin.

Velikodušno pulsirajući tom moćnom, izvornom energijom Paga, ali i nešto šire regije – prije svega Like i zadarskog zaleđa, otočni hram obitelji Borisa Šuljića pušta svakome da zatitra na frekvenciji koja ga najviše vuče i zagrize u onaj komadić slagalice s kojim se osjeća potpunije, bez obveze ili nametanja. 

Boškinac - 4 (Foto: Fabio Šimićev)

Korijeni loze Šuljić idu i do 19. stoljeća, a nazivom tog imanja nedaleko od Novalje čuva se uspomena na Boška, po kojem je i nastao obiteljski nadimak Boškinac.

U poruci iz bočice što čeka na stolu da je gosti izvuku i odmotaju – igre mogu početi. Za njezina je pravila zadužen chef Matija Bregeš, koji od samog početka pritišće prave dugmiće za uživanje u trenutku, isključuje svu stvarnost osim paške, briše je nezasitnom znatiželjom iz slijeda u slijed. Uz Matiju, tu je i sous chef Leo Aličević i pastry chef Lena Šarić.

Tatar škampa od vrše, emulzija od bosiljka, žele od gegića, aioli majoneza, kreker od škampa; Boškinac Gegić 2017 (Foto: Dean Duboković)

Hommage lunjskoj maslini stize u drvenoj kutiji s kamenčićima. Bombice užitka mame da ih se ubere, prepusti eksploziji otočnih aroma. Hrskavo, meko, podatno, resko… svaki detalj pod maslinovim lišćem ima svoj smisao. Žele od lista čaja masline s prahom od crne masline, kreker od masline punjen pjenom od maslinova ulja, praline od crne masline i badema, kao i bijela varijanta s vermouthom predstavljaju lunjsku damu u svoj raskoši.

Varijacije lunjske masline (Foto: Dean Duboković)

Iz maslinika u more stiže se buzarom iza čijeg su imena carpaccio od dagnji, pjena od buzare, žele od mora, perle od bijelog acetta balsamica s limunom te panko mrvice s češnjakom. U zalogaju posluženom na školjci uživa se dugo. Okusi traju i traju, otkrivajući pritom neraskidivu ljubav mora i otoka.

Kornetići za stol putuju na „ovčjim kovrčama“ izrađenima od žice. Zeleni smotuljci skrivaju dimljeni janjeći jezik čije slasti izvlači ukiseljena jagoda, luk i dehidrirani janjeći rep.

Nakon uvertire “tri pozdrava iz kuhinje” slijedi tatar škampa s emulzijom od bosiljka, želeom od gegića, aioli majonezom i krekerom od škampa. Meka i podatna fantazija koja na krilima svježine dugo ostaje na nepcu.

Lidia Boševski, Koraljka Kovač i Sanja Šebalj imena su iza umjetničkih detalja interijera redizajniranog Boškinca (Foto: Fabio Šimićev)

Čudesni niz iz kuhinje nastavlja se korijenom u kojem počasno mjesto ima sfera od peršina i kardamoma, janjetinom i ježom, sipom u ulozi paške karbonare, pužem i brizlom, mliječnom janjetinom te jabukom nakon koje se završava kavom i kolačima.

Mirisi crnog češnjaka, kardamoma, limuna, mora, samoniklog bilja i borovih iglica, kao i „nakit“ od kavijara jesetre, pjene od vina, cvijeta cimeta zaokružuju okosnice tanjure oko kojih se pletu i nadopunjuju u cjelovitoj poruci.

Boris Šuljić (Foto: Fabio Šimićev)

Slova na stranu, svako je jelo doživljaj za sebe, kako oku – tako i nepcu. Remek-jela koja hipnotiziraju strukturama i okusima sljubljuju se s vrhunskim vinima, ali i rakijama. Od svježih vina, ali i onih koja će podnijeti koju godinu odležavanja u boci, ističe se Boškinac bijeli cuvee, kupaža gegića, chardonnaya i sauvignona.

Bocu koja svakim otvaranjem osvaja nove sljedbenike prepoznat ćete po narančastoj etiketi. Nastala je kao posveta ocu Josipu Šuljiću Boškincu, ali i svim očevima koji na otocima proizvode sjajna vina. To organsko vino proizvedeno bez sumpora nastaje od gegića, kad ćudljiva sorta dopusti. Odležava u drvenim bačvama od 550 litara godinu dana na plemenitim kvascima.

Puž glaziran u crvenom vinu, brizla pečena u listu vinove loze, krema od krumpira i samoniklog bilja, kreker od divljeg češnjaka, pjena od crvenog vina; Boškinčić 2017 (Foto: Dean Duboković)

Najpoznatije vino je gust i slastan Boškinac crni cuvee, perjanica vinarije. Prekrasno izbalansiran i mineralan dugo ostaje u ustima, oživljava u mislima voće i mediteranske začine. Ističe se i rakija Grappa Reserva koja je osam godina odležavala u drvenim bačvama od crnog Boškinca, a može stajati uz bok finim konjacima ili dugo odležanim rumovima.

U slagalici čaša, tanjura, prirode i srdačnih domaćina gost se osjeća kao da otkriva Pag prvi put, a bez obzira na marljive godine rada Boškincu ne nedostaje svježe energije. Stoga je novo ruho sjajan povod za hedonističko istraživanje svih lica tog zdanja satkanog od strasti i kamena.

"Da je interijer prirodna preslika duše rekla je još davno Coco Chanel. Duša hotela Boškinac je spoj predivne lokacije koja poziva na gotovo zaboravljeno umijeće dokolice te osobenosti njegovih vlasnika koji su nas osvojili. To nam je bila glavna inspiracija pri stvaranju novog interijera, a dizajn je postao medijator te autentičnosti", naglasila je arhitektica Ana Penavić zaokruživši doživljaj nenametljive scenografije za uživanje.

Lidija Boševski, hrvatska likovna umjetnica za Boškinac je radila glinene posude i dekorativnu keramiku, a Sanja Šebalj koja se bavi tkanjem na starom tkalačkom stroju, izradila je tapiserije od konopca, lana, svile i ovčje vune. Na slikama koje nadopunjuju interijer stoji potpis akademske slikarice Koraljke Kovač.

Kansai aerodrom u Japanu - 5 "Nestvarni" aerodrom koji bi za 50 godina mogla progutati voda